In memoriam: Jagoda Kaloper 07.-23.10.2016.

04.10.16.

Likovna umjetnica i filmska glumica, Jagoda Kaloper preminula je 1. listopada 2016. u Beču, nakon kratke i teške bolesti. Na ekranu se zadnji put pojavila u dokumentarnom filmu Nenada Puhovskog Generacija 68, koji je ljetos bio predstavljen u programu 63. Pulskog filmskog festivala. Bila je jednom od sugovornica u tom filmu koji opisuje zbivanja te burne godine, jer je Jagoda bila dio te buntovne generacije koja je tada tražila političke, društvene i ideološke promjene. U to je vrijeme studirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (diplomirala je grafiku 1970. godine), a iza sebe je već imala niz upečatljivih filmskih uloga te je postupno stasala u istinsku zvijezdu hrvatskog i jugoslavenskog filma. Jagoda je svoj umjetnički put paralelno kreirala na oba područja postavši u filmskom, kao i svijetu hrvatske suvremene likovne umjetnosti, jednom od ključnih figura, protagonista i kreatora nove vizualne stvarnosti. Svojim glumačkim kreacijama pridonijela je specifičnom hrvatskom filmskom rukopisu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je u kontekstu likovnosti tog vremenskog razdoblja bila istinskim promotorom inovativnog umjetničkog razmišljanja objedinjenog pod nazivom Nova umjetnička praksa. Njeno nekonvencionalno ponašanje i umjetničko djelovanje treba sagledati kao jedinstveni i iskreni životni stav, koji nikako nije bio eksces, već tiha pobuna protiv društvene hipokrizije, sveopćeg kiča, malograđanštine i uvriježenog mainstreama. U svom posljednjem video filmu Bulevar sumraka sebe naziva renesansnom ženom, što je, metaforički, ona doista i bila. Bavila se nizom umjetničkih disciplina, ali u gotovo svima do izražaja je dolazio njen primarni interes - čovjek (žena) i njegova (njena) pozicija u suodnosu s uvriježenim zakonitostima društvenog i prirodnog ponašanja. Humanost je bio Jagodin životni credo, a kao i veliki Leonardo i ona percipira čovjeka kao središte Univerzuma. Voljela je ljude, a njezina senzibilna priroda nije mogla niti željela shvatiti tamniju stranu ljudske prirode te je zloću i nepravdu uvijek promatrala i komentirala s pomalo djetinjim čuđenjem. U jednom intervjuu za magazin Start iz 1971. godine, a nakon zabrane prikazivanja filma Dušana Makavejeva W.R. Misterije organizma, gdje s Milenom Dravić dijeli glavnu ulogu, kaže:...Cenzura me prije svega pogađa kao građanku ove zemlje. Ona dokazuje da stvari nisu ružičaste. Imam dojam da je ljudima mozak blokiran jer smatraju da one koji iskaču iz sistema odmah treba lupiti po glavi… Vjerojatno pod utjecajem tih zbivanja Jagoda radi svoju prvu ambijentalnu instalaciju Dvadeset i četvoro ljudi postavljenu u sklopu projekta Mogućnosti za 1971. u organizaciji Galerije suvremene umjetnosti (danas MSU). Na zagrebačkom Jezuitskom trgu i nekim važnijim gradskim lokacijama postavila je dvometarske konture ljudskog lika izrezane od iverice i obojane crnom bojom. Te plošne ljudske figure sablasno upozoravaju na otuđenost, kontrolu i Orwelovsko ozračje, svijet koji je za Jagodu oduvijek bio potpuno stran i neprihvatljiv. Ta je instalacija, u bogatom likovnom opusu ove umjetnice, bila i jedina epizoda s kritički - negativnim nabojem, jer su renesansni svjetonazor i humanistički principi nezaustavljivo pokretali njezinu pozitivnu energiju, vidljivu u njenom svekolikom stvaralaštvu. Umjetnička znatiželja, težnja za eksperimentom i pomakom od svakodnevnice, podjednako su obilježili njezin likovni i glumački izraz. Bez glumačkog obrazovanja, Jagoda je svoje filmske uloge odigrala krajnje jednostavno, gotovo s iskrenošću naturščika, a svojim je djevojačkim izgledom i živim izražajnim očima emanirala toplinu i dobrotu, djelovajući pomalo bajkovito i nestvarno; kao da je upravo sišla s nekih Botticellijevih alegorijskih kompozicija.  

Njen se likovni izraz (bolje rečeno izrazi) veže uz konceptualna razmišljanja i Novu umjetničku praksu jer je već zarana počela s preispitivanjem i bilježenjem vlastitog psihofizičkog stanja te njegovih promjena uvjetovanih utjecajem životne sredine i vremenskom prolaznosti, upravo onim što karakterizira i umjetnost našeg vremena. Autoportreti, rađeni krajem sedamdesetih godina, nastali su direktnim prislanjanjem autoričina lica i tijela na fotokopirni aparat te su otisnuti na xerox papire u prirodnoj veličini. Radilo se o sugestivnom i rezolutnom odgovoru na javnu percepciju lika lijepe filmske glumice, preispitivanju odnosa privatno – javno, ali je ujedno to bila i autoričina potraga za vlastitim identitetom. Jagoda je već s tim prvim, procesualnim i tehnološko inovativnim autoportretima, započela svoju specifičnu umjetničku Odiseju kroz koju je autorefleksivnim postupcima analizirala svoj život u odnosu na društvenu stvarnost i percepciju javnosti. Njen umjetnički put u biti je bio permanentni eksperiment zasnovan na preispitivanju vlastite osobnosti koja je proizlazila iz dualizma filmskog glamoura i obične žene, koja kad siđe s pozornice postaje jednostavnom domaćicom, majkom i ženom. 

Jagoda je u skladu sa svojim načelima izabrala ovo drugo, te već sredinom sedamdesetih godina pomalo napušta film i posvećuje se obitelji i svom stručnom zanimanju – grafičkom dizajnu. Međutim, kao što postoji magija kazališta, postoji i magija filma kojeg se Jagoda ne može i ne želi odreći te on ostaje permanentno prisutan u njezinom životu i stvaralaštvu. U već spomenutom intervjuu u Startu, Jagoda na pitanje o budućnosti filma odgovara:…TV neće uništiti film. On je stvar budućnosti. Ljudi će snimati filmove sami za sebe…Bila je to doista anticipatorska izjava koja ne samo da se pokazala točnom, već je i Jagoda doista počela snimati film samo za sebe. Posljednjih desetak godina malom je digitalnom kamerom bilježila svoje odraze u ogledalu te se snimala u raznim situacijama, različitim okruženjima i brojnim gradovima, dokumentirajući svoja trenutna psihička stanja uvjetovana utjecajem sredine. Ti autoportreti nedvosmisleno ukazuju na prolaznost vremena koje ostavlja fizičke tragove kojih je Jagoda bila i te kako svjesna. Kombinirajući intimne zapise vlastitog starenja s filmskim kadrovima iz svoje mladosti, kada je bila istinskom zvijezdom filma, Jagoda je realizirala autobiografski film (Žena u ogledalu) gotovo metafizičkog ozračja u kojem nijemo i bez komentara progovara o prolaznosti života, entuzijazmu mladosti, otuđenoj sadašnjosti, statusu, ulozi i percepciji žene. Premda se sva ta pitanja jasno iščitavaju u cjelokupnom autoričinom opusu, ono što iz filma izlazi kao konstanta jest ljepota. Fizička ljepota mlade glumice i umjetnice postupno se mijenjala jednakom duhovnom ljepotom zrele žene čiji je životni i umjetnički put bio posut humanošću te visokim moralnim i etičkim načelima koji su formirali umjetničku auru Jagode Kaloper, jedinstvenu i neponovljivu u povijesti hrvatske umjetnosti.

Mladen Lučić