LABIN ART EXPRESS XXI: SUBPOLIS // ANTIBABILON

22. 12. 2025. – 8. 02. 2026.

U ponedjeljak, 22. prosinca 2025. u 19.30 u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea del'Istria održat će se otvorenje izložbe SUBPOLIS // ANTIBABILON umjetničkog kolektiva LABIN ART EXPRESS XXI uz izvedbu inauguracijskog performansa. 

Izložba je zamišljena kao trodijelni audiovizualni slijed koji se sastoji od uvodne instalacije (INTRO) sa svjetlosnim kutijama (light box), koje ilustriraju neke od realiziranih L.A.E. i/ili Metal Gurua (glazbeno-umjetnička frakcija L.A.E.-a) projekata u proteklih 35 godina, te dvije multimedijalne instalacije (SUBPOLIS i ANTIBABILON), koje predstavljaju distopijski narativ o nužnosti promjena za spas moderne civilizacije, u odnosu na trenutno stanje stvari. 

Sva tri rada prvi su put izložena povodom stogodišnjice Labinske republike i tridesete obljetnice L.A.E.-a, u ožujku i travnju 2021. u Društveno-kulturnom centru "Lamparna", sjedištu i glavnom izložbenom prostoru L.A.E.-a. Cijela izložba funkcionira kao narativna intervencija o kritici civilizacije, u kojoj je L.A.E. sugestivno ujedinio povijesne, osobne, mitske, poetske i alkemijske izvore, te ih preveo u vizualni jezik.

L.A.E. ovom izložbom započinje godinu u kojoj obilježava svoju 35. obljetnicu djelovanja (1991.-2026.), kao i 105. obljetnicu Labinske republike (1921.-2026.).

autori izložbe / idejni postav: Dean Zahtila, Damir Stojnić, Noel Mirković (L.A.E. XXI)
3D video animacije: Petra Pletikos, Daniel Horvat
kustosica izložbe: Ketrin Milićević Mijošek

Izložba je realizirana u kontekstu Godišnjeg izložbenog programa uz financijsku podršku Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije - Regione Istriana, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Pule - Pola i Turističke zajednice Grada Pule.

Izložba traje do 8. 02. 2026. i može se pogledati svakim danom osim ponedjeljka i blagdana od 10.00 do 19.00 sati / napomena: 24. 12. i 31. 12. 2025. radno vrijeme Muzeja je od 10.00 do 14.00 sati

LABIN ART EXPRESS (L.A.E.)

L.A.E. osnovan je 1991. u vrijeme Domovinskog rata i sedamdeset godina od uspostave jedne od prvih radničkih i narodnih samouprava u svijetu poznate kao Labinska republika, koju kao lokalni događaj sa snažnim globalnim društveno-političkim indicijama osnivači kolektiva smatraju svojim povijesnim, civilizacijskim, etičkim i estetskim ishodištem. Djelovanje L.A.E. polazi od avangardističkog shvaćanja umjetnika kao slobodnog agenta u kreativnoj promjeni stvarnosti, pa njihovo djelovanje uz eksperimentalno prožimanje umjetničkih disciplina - vizualne umjetnosti, multimedije, glazbe i teatra - uključuje i produkciju kulturnih događaja te sudjelovanje u transformaciji društvene zajednice.

Njihovo djelovanje u zajednici postalo je modelom zaštite industrijskog nasljeđa i njegove uspješne transformacije u samoodrživ kulturni sadržaj te time rijedak, ako ne i jedinstven primjer ostvarivanja avangardističke postavke o izjednačavanju života i umjetničkog djelovanja. Krajnji kreativni cilj L.A.E.-a osnivanje je Podzemnog grada u napuštenim labinskim rudnicima uglja, kao simboličke suprotnosti izumirućem životu na površini planete. Koncept je unatoč svom distopijskom sadržaju postao okosnicom razvojne strategije Labinštine. 

Na području umjetničkog djelovanja L.A.E. je razvio prepoznatljiv estetski kod razvijen na transformaciji i sjedinjavanju povijesnog rudarskog vizualnog identiteta sa suvremenim izvedenicama postavki epohalnog Manifesta futurizma koji zagovara estetiku stroja, sjedinjavanje elitne i popularne umjetnosti, izravni angažman umjetnika u promjeni stvarnosti i obogaćivanje likovnosti suvremenim tehnologijama. U svom manifestu L.A.E. polazi od izjednačavanja etičkog i estetskog djelovanja, a kao principe i oblike djelovanja ističe totalni dizajn preobrazbe stvarnosti zasnovan na vizionarstvu, transgresivnosti, hibridnosti, provokaciji i mitu. L.A.E. djeluje po istom principu, svoje je formativno i sadržajno nadahnuće pronašao u ništa manje snovitom, fantazmagoričnom univerzumu koji povezuje avangardne postavke futurizma s košmarnim zvukom i imaginarijem industrijske i dark gothic glazbe i estetike, te u uvjerenju u svoju sposobnost stvaranja umjetnosti tamo gdje ona nedostaje. Stvaralačku svjetlost pronašli su u tami napuštenog provincijskog rudnika i prigrlili je do krajnjih granica prema kojima ih je vodila, doslovno po cijenu života. L.A.E. je primjer kako u pravom trenutku odgovoriti na alarmantna pitanja svog neposrednog društvenog okruženja. 

Njihov umjetnički rad u sprezi s aktivističkim djelovanjem sačuvao je izvorno lice rudarskog kompleksa Pijacal (Piazzale) u samo centru Podlabina, u kojem danas, njima zahvaljujući, umjesto shopping malla imamo gradsku kulturnu zonu. U njenom je središtu kulturni centar "Lamparna" (zgrada u kojoj su se nekad punile rudarske lampe), sjedište te izložbeni i klupski prostori L.A.E.-a, iznad kog se uzdiže "šoht" ("schacht" – čelični toranj bivšeg rudničkog dizala) - ponosni simbol grada Labina s L.A.E. logom na njegovom vrhu, koji bi uskoro trebao postati ulaz s liftom u Podzemni grad.

Naravno, nije se to dogodilo preko noći, niti je bilo lako. Ne tako davno L.A.E. je zbog promicanja transgresivnosti, hibridnih identiteta, erotomanije te općenito zbog nepoštivanja građanskog i vjerskog morala, bio proganjan i proskribiran. Međutim, više od trideset godina njihovog uspješnog djelovanja na međunarodnoj umjetničkoj sceni, kao i na zaštiti te proaktivnom očuvanju lokalne rudarske baštine, omogućilo im je utjecajnu poziciju u lokalnoj i regionalnoj zajednici. 

(Branko Franceschi, 2021.-2023.)

LABIN ART EXPRESS XXI: SUBPOLIS // ANTIBABILON

Priča započinje 1921. godine kada tisuće rudara iz raznih dijelova Europe na radu u labinskim rudnicima ugljena, započinje štrajk koji prerasta u oružani ustanak, okupaciju rudnika i uspostavu "Labinske republike". Nakon četiri tjedna ustanak biva okrutno ugušen od strane talijanske fašističke armije. Među desecima ranjenih i mrtvih rudara, nekolicina se u pokušaju bijega sakrila u jednom od napuštenih rudničkih okna i nikada više nije pronađena.

Sedamdeset godina kasnije, početkom rata u Jugoslaviji 1991. godine, iz tada već zatvorenog labinskog rudnika na svjetlo dana izlaze tri tajnovita, čudna, blijeda stvorenja, sljednici nestalih rudara, obučeni u crne svečane rudarske uniforme. Podzemna bića potpuno čistog, netaknutog uma i nevina poput tek rođenog djeteta, odlučuju istražiti "nadzemni" moderni svijet i civilizaciju. Živeći bez ikakvog etičkog stava kako prema "nadzemnom" svijetu tako i prema svojim vlastitim postupcima, već samo projicirajući u svoje živote do krajnjih granica ono što vide na TV ekranu, troje podzemnih bića se poput djece poigravaju s moći, ljubavi, seksom, drogama, nasiljem, religijom, te drugim ljudskim kategorijama dobra i zla. Njihova nesputana, iskrena i čista životna energija, kao i njihova logika i životna filozofija, privlači sve više sljedbenika, do te mjere da to postaje prijetnja za "nadzemnu" političko/novčanu/crkvenu oligarhiju. Iako su samo pokušavali biti i ponašati se poput ostalih ljudi, ubrzo ih optužuju za: seksualno i duhovno zlostavljanje, crnu magiju i vampirizam, zlouporabu droga i oružja, kao i za pokušaj potpune dezintegracije nadzemne kulture. Suočeni s ekskomunikacijom i sudskim progonom, započinju proces "čišćenja", te jedini izlaz iz ovozemaljske zamke u kojoj su se našli pronalaze u povratku u podzemlje Istre, i osnivanju Subpolisa - Podzemnog grada XXI. 

Okrenuli su babilonsku kulu naglavce i od nje napravili svrdlo kojim su putovali unutrašnjošću Zemlje, rastačući je, navigirajući u riskantnom odmaku kojega je određivala toplina, budući da se njihov grad-brod grijao na venama lave i arterijama Zemljinog podzemnog srca. Dolje nema državnih granica. Pod Zemljom se kreće slobodnije nego na njoj. Ukinuli su pismo, a jezik sveli na telepatsku inkantaciju svetih vibracija samoglasnika iz njihovih posvećenih meta-dijafragmi: a, e, i, o, u, om (mmm...)! Naizglednim zakidanjem zapravo su interakciji vratili svo bogatstvo i suptilnost za koje su pismo i jezik bili tek impotentnim surogatom. Nakon uklanjanja brane jezika, neiskazivo je prodrlo u svjesno poput rijeke. Uslijed toga, ali i komplementarne gravitacije grada, postepeno su se počeli mijenjati. Brzo bi se zasitili sunca. Kugla na nebu nepovratno je zamijenjena kuglom zemljine jezgre od rastaljenog nikla. 

Stanovnici su uzgojili poseban soj leptira, mutirani "acherontia atropos", za proizvodnju crnog meda, kao i ogromne krijesnice koje su letjele posvuda, osvjetljavajući prostore grada fosforescentnim plavim i zelenim svijetlima. Koristile su se i baklje, vatre je barem bilo na pretek. Posebnom optikom prozorskih okna lučili su svjetlo iz srca Zemlje, skupljajući i modificirajući zrake za prijeko potreban proces anti-fotosinteze. Biljke su bile blijedo-zelene i pune soka. Tijela su im usvajala posve drugačiji metabolički režim dok su ih jeli. Počeli su osjećati i vidjeti nepojmljive stvari: te biljke su proizvodile elemente daleko jače od onih u psihotropnim biljkama koje rastu na površini. Ekstra-senzorijalnu percepciju uvijek je nadahnjivalo sunce iz srca zemlje - za razliku od onog koje visi na nebu i potiče niža čula - a oni su dotakli u sam izvor. Razvili su intuiciju i počeli su nepogrešivo predviđati. Postali su nadahnuti neprispodobivim vizijama koje su im se objavljivale. Kalupi njihovih dotadašnjih osjeta jednostavno su se raspali, a aurična tijela prokuljala odbacivši svoje tjelesne omotače i premrežila grad kracima snažne svjetlosti kojima su mogli dotaknuti sve oko sebe i prebirati po strunama prostor-vremena. Pretvorivši se u oktopusne lumine etera ušli su u ne-bivanje dok je zbog gibanja njihova grada srce Zemlje oslobođeno raslo, što su njihova nova tijela već predvidjela i svojim oblikom ispisivala hermeneutiku budućeg razvoja planetarnog krvotoka lave. Na površini, sve je divljalo u erupcijama. 

Svijet kakvog smo poznavali preokreće svoju kožu. Epitel ljudskog organskog života mogao bi uskoro biti skinut s njegove površine. Vatrom i vodom. A dolje, iz tame zemlje, do nas dopiru opominjući i razorni grčevi njene utrobe. Gradili smo oholo visoke tornjeve i njima ranjavali ravnomjernu mirnoću neukaljanog neba, koju nekada nije uznemiravala nijedna druga linija, osim one horizonta.  Prastari aksiom glasi: kako gore, tako dolje, i obrnuto. Ljudski stalagmiti od betona, željeza i stakla postati će sunovraćeni stalaktiti kojima nebo neće pružiti svod, jer kako je bilo dolje, pod njima, uskoro će biti puno gore. Kuljaju vulkani i podižu se mora. Nagrizli smo atmosferu i sunce sve jače grije, dok svemir sve nemilosrdnije hladi. Za civilizaciju bez sadržaja sudbina je pustinjska klima. Doveli smo se do toga da se u panici pitamo: koliko je strpljenje jednog oceana? Koliko se još vulkan ili podzemni rasjed žele suzdržavati? Zaista, nekada se gradilo u visinu da bi se približilo božanskom, transcendentnom i imanentnom praizvoru Postojanja. Naša je civilizacija gradila u visinu da bi se Demijurg - Profit silom ugurao u nebeski Panteon i postao jedinim Bogom. Ako je Bog ovoga svijeta Profit, onda smo mi Pali Anđeli, i gradimo Kulu Antibabilonsku, spiralnog tlocrta, kao simboličko svrdlo kojim ciljamo kotu osmog horizontal - srca Budućeg Podzemnog Grada XXI stoljeća. Gradeći prema dolje, umjesto u vis, možda pokrenemo uspostavljanje jedinstvenog Jezika, ili sjećanje na mitski Pra-Jezik kojim su, navodno, nekada govorili svi ljudi na zemlji. Obrnuti tornjevi svijeta na površini, putokazi su prema suncu u utrobi zemlje i kolijevci nove civilizacije nastale duž "obale" Sotterranea.

(izvadci iz manifesta "Podzemni grad XXI" L.A.E.-a, 1991.-2021.)