Goran Škofić: The Interruptions - 11.12.2015. – 10.01.2016.

Otvorenje izložbe: petak, 11. prosinca u 19 sati, MSUI/MACI, Sv. Ivana 1, Pula

Izložba je otvorena svakim danom, osim ponedjeljka i blagdana, od 10,00 do 19,00 sati. Radno vrijeme na Badnjak, 24.12.2015. od 10 do 17 sati i na staru godinu, 31.12.2015. od 10 do 17 sati.

 «Goran Škofić, jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika novih medija, na likovnoj se sceni pojavio prije petanestak godina još kao student splitske umjetničke akedemije, zapaženim eksperimentalno – animiranim filmom Kuća lutaka (2001). Škofić je rođeni Porečan, Istrijan, a iako je davno fizički napustio Istru, s njom još uvijek duboko povezan, ali nikako ne zavičajno ili tradicionalno, već po specifičnoj likovnoj i estetskoj vokaciji svojstvenoj umejtnicima koji borave i stvaraju na tom poluotoku. Škofić evidentno pripada krugu najeminentnijih hrvatskih vizualnih stvaralaca koji se bave umjetnošću novih medija, formiranih upravo u Istri (Silvo Šarić, Tomislav Brajnović, Matija Debeljuh, Dragana Sapanjoš, Davor Sanvincenti…), a koji su na čelu s Alenom Floričićem utrli novi put hrvatskom videu i postavili ga na vrh sveukupne hrvatske umjetničke produkcije, kao što su i impozantne rezultate ostvarili i izvan domovine. 

Glavni protagonist video radova Gorana Škofića sam je njihov tvorac, dakle autor ponaosob. Koristeći sebe kao model umjetnik je potpuno slobodan u interperentaciji tog lika pošto on podnosi svaku vrst manipulacije, te ga bez ikakvih moralnih dvojbi može učiniti smiješnim, lakovjernim ili jednostavno ga dovesti do apsurda, čemu Goran najčešće i teži. Potenciranjem takve personalnosti, gdje lik umjetnika – autora postaje glavnom ikonografskom temom vlastitih video radova, Škofić permanentno i metaforično ispituje položaj umjetnika i individualno osvještenog pojedinca u suvremenom društvu, potencira personalni govor, teži određenoj introspekciji, ali u svemu tome dosljedno provodi i sebi svojstveni redukcionizam. Taj redukcionizam manifestira se prije svega u minimalistički provedenoj narativnoj strukturi autorovih radova, koji su gotovo bez iznimke snimljeni u jednom kadru, s jednim likom (sam autor), bez mizanscene i scenografije, a ponekima je ukinuta i svaka naznaka pozadine kao i boja (ciklus Bijelo). Pokreti su također ograničeni na osnovne kretnje kojima umjetnik izvodi radnju, a takav minimalistički princip zadržava i u brižno provedenoj postprodukciji svojih radova.  Međutim tu se gotovo u pravilu pojavljuje drugo Škofićevo svojstvo, a to je multiplikacija. Svoj će lik u montaži autor barem udvostučiti, a češće i višestruko umnožiti, kako bi kadrom prolazilo dvoje ili više likova koji uspostavljaju određeni dijalog, ali time niti u jednom trenutku ne ugrožavaju autorove redukcionističke i minimalističke principe. Postupak multiplikacije karakterističan je za Goranov umjetnički izraz jednako kao i autoreferencijalnost kojom autor kroz svoj lik, najčešće ironično pozicioniran, postavlja problemsku suštinu radnje gdje gotovo nemušto iskazuje svoju nemoć uzrokovanu vanjskim silnicama brutalne svakodnevnice,  te zapada u niz apsurdnih situacija iz kojih nema izlaza. To potencira upotrebom animacije i zvuka u postprodukcijskoj obradi kojom će, koristeći trzaje, odnosno isprekidanu sliku, kao i kompjutorski modificiran scratch zvuk, akcentirati apsurdnost, ali ujedno će sa već ranije spomenutom prazninom kadra evocirati protekla vremena, odnosno vratiti se u početke kinematografije.  Takvo zazivanje prošlosti evidentno je nostalgični čin za vremenima kada je ideja i njena provedba bila mnogo važnija od tehnike kojom je realizirana, što danas u mnogih autora nije slučaj. Škofić je doista jedan od rijetkih umjetnika koji tehnologiju utilitarno koristi za konsekventnu provedbu svoje jasne umjetničke ideje, zahvaljujući i tome što apsolutno vlada zakonitostima medija kojima se služi. On to potvrđuje u svim segmentima izvedbe svog rada, od izbora kadra, preciznog i racionalnog snimanja, promišljene i svrsihodne montaže do postavljanja finalnog proizvoda u izložbeni prostor. Naravno da Škofić itekako promišlja prostor u kojem izlaže te da pažljivo izabire kutove, zidove, visinu, detalje arhitekture, kao i svijetlo (tamu) gdje će projicirati rad. Međutim, on nikako ne inzistira da projicirani rad zavlada prostorom, već teži da on bude njegov gotovo integralni dio, živa slika koja potencira, a nikako ne negira zadani prostor. Škofić također inzistira i na vrhunskoj kvaliteti same projekcije, odnosno traži identičnu tehniku projekcije onoj u kojoj je rad i realiziran, što jasno govori koliko brine o svim manifestaciama svog umjetničkog čina.  Svaki prostor ima svoje specifičnosti a konačni izgled Škofićevog rada itekako je ovisan o ambijentu, ne samo zbog njegove estetske i perspektivne prilagodbe, već i zbog pravilnog sagledavanja socijalnog konteksta koji svaki njegov rad posjeduje, kao i zbog interakcije s gledateljma na čemu Škofić inzistira. Stoga niti jedan njegov izloženi rad nije isti jer dopušta da ga zadani izložbeni prostor konačno definira. U biti, Goranovi video radovi toliko su zanjimljivi i intrigantni, ne samo po svojoj besprijekornoj izvedbi i metaforičkim društvenim konotacijama koje emaniraju, već jer u sebi sublimiraju klasični video rad, video performans i video ambijent, a posjeduju i karakteristike site specific objecta, kao što i nikad nisu dovršeni već predstavljaju permanentni work in progress.» /  Iz teksta, Mladen Lučić

Kustos izložbe: Mladen Lučić, muzejski savjetnik MSUI/MACI

Životopis:

Goran Škofić rođen je 1979. u Puli, gdje je završio Srednju umjetničku školu, u klasi prof. Ivana Obrovca 1998. Naredne godine upisao je Umjetničku akademiju u Splitu (odsjek Film i Video) gdje je 2005. godine diplomirao u klasi prof. Dana Okija. Škofićevi radovi uključuju foto i video kolaže, video performanse, film i zvuk, prostorne instalacije. U svojim radovima istražuje i problematizira poziciju pojedinca unutra raznih socijalnih i društvenih sfera suvremenog života. Do sada je izlagao na dvadesetidvije (22)  samostalne, te na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.  Sudjelovao je na međunarodnim festivalima i bijenalima, te održao brojne projekcije, prezentacije i predavanja.  Boravio je na pet rezidencjalnih programa (New York, SAD;  Antwerpen, Belgija; Sao Paulo, Brazil, Nantes-Carquefou, Francuska i Scuol, Švicarska). Za svoj je rad do sada nagrađen sa trinaest prestižnih nagrada.

Na izložbi Gorana Škofića The Interruptions (Prekidi) u MSUI/MACI biti će zastupljeno sedam video radovao, nastalih od 2013. – 2015. godine koji se mogu sagledati i kao jedinstveni video ambijent. 

Izložba je realizirana uz podršku Upravnog odjela za kulturu Istarske županije, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.