Julije Knifer 25.03. - 08.05.2016.

otvorenje izložbe: petak, 25.03.2016. u 19.00 sati, 
radno vrijeme: od 10,00 do 19,00 sati svakim danom, osim ponedjeljka i blagdana

Muzej suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria ima čast po prvi put istarskoj i pulskoj publici u širem obimu predstaviti djelo Julija Knifera, vjerojatno najznačajnijeg hrvatskog suvremenog umjetnika. Iako je svojim radovima već bio prisutan na nekim izložbama ovog muzeja u Puli, premda smo ga povremeno susretali u Poreču, Motovunu i Rovinju, ovo je prva samostalna, ujedno i manja retrospektivna, istarska izložba tog barda hrvatske, ali i svjetske umjetnosti.

Zahvaljujući ljubaznosti Ane Knifer, umjetnikove kćeri, dobavljeni su radovi Julija Knifera koji su se nalazili na pohrani u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti poslije njegove velike retrospektivne izložbe, Bez kompromisa, održane u jesen 2014. godine.

Izložba obuhvaća 12 radova ovog umjetnika, uglavnom slika velikih formata rađenih tehnikom akrila na platnu, a nastalih u razdoblju od 1979. do 2003. godine, te dva crteža grafitom olovkom na papiru.  Julije Knifer volio je raditi slike velikih formata gotovo savršene tehnologije, a interesantno je da su te antologijske slike u pravilu nastajale u inozemstvu. Naime, Kniferova umjetnost u vrijeme kada je nastajala nije nailazila na plodno tlo ondašnje sredine, te mu vladajuće strukture nikad nisu dodjelile atelijer. Stvarao je u svom malom stanu na zagrebačkoj periferiji, Kustošiji, a potom u neznatno većem u Amruševoj ulici. Kako nije bilo prostora za slikanje pristojnih formata, a niti je bilo preporučljivo koristiti boje u prostoru gdje se boravi, jede i spava, Knifer je radio pretežno crteže grafitnom olovkom, kolaže i intimističke dnevnike, banalne kako ih je nazivao, dok je veće formate realizirao gostujući u prostorima koji bi mu za rad posuđivali prijatelji. Godinama je tako ljetovao u Tübingenu kod beogradskog liječnika Živojina Dacića ostvarivši tamo i svoje prve veće formate od kojih je njih šestoro postavljeno na ovoj izložbi. Nedostatak radnog prostora i sve češći boravci u Francuskoj gdje realizira niz izložbi i izvodi nekoliko murala, te ozbiljan interes francuske kritike i publike za njegov rad, bili su razlogom i definitivnog Kniferovog napuštanja Hrvatske i odlaska u Pariz gdje je u normalnim uvjetima stvarao do svoje smrti. Zbog takvog odnosa ove sredine, Hrvatska je ostala uskraćena za najreprezentativnije radove ovog umjetnika koji danas krase uglavnom francuske i njemačke muzeje, brojne galerije i privatne zbirke. Paradoksalno je da je Knifer, dok je stvarao u Hrvatskoj, bio priznatiji u inozemstvu nego u domovini, premda je i ovdje imao izuzetnu aktivnost koja se uglavnom manifestirala brojnim izložbama, a Gradska galerija suvremene umjetnosti (današnji Muzej suvremene umjetnosti) bila je istinskim promotorom njegova stvaralaštva. Zahvaljujući međunarodnim izložbama Novih tendencija u organizaciji spomenute Galerije, Knifera je vrlo brzo upoznao i prihvatio tadašnji avangardni umjetnički svijet, a posebno znameniti francuski slikar François Morellet koji ga je višekratno predstavio u svojoj domovini.

Kniferov meandar, mada predstavlja snažnu i dojmljivu umjetničku konstantu, ipak nije nepromjenjiv, štoviše on se ne ponavlja. Minimalni pomaci otvaraju bezbroj mogućnosti koje će Knifer znati iskoristiti kao prilog metafizičkom i neuhvatljivom karakteru svojeg djela. Ana Knifer o tome kaže: „… Tokom cijeloga života moj se otac mijenjao, zvuči apsurdno, ostajući isti. Takva su mu bila i djela; ista kroz promjene…“. Rad u seriji karakterističan je za cjelokupni Kniferov opus, jer je smatrao kako pojedinačno djelo nema osobitu važnost, već ga treba sagledavati isključivo u kontekstu cjeline. Takav stav donekle ilustrira i njegova misao: „… To što ja radim nije dekoracija, ukras ili estetika. Za mene je to niz činjenica koje čine meandar…“  (Julije Knifer: Zapisi 1976. / 1977.).

Knifer se u počecima svog umjetničkog sazrijevanja sastajao s nekoliko sličnomišljenika koji su formirali grupu „Gorgona“ (Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Julije Knifer, Đuro Seder, Miljenko Horvat, te Dimitrije Bašičević, Matko Meštrović i Radoslav Putar) vjerojatno najznačajniju grupu naše likovne prošlosti, grupu koju samo uvjetno tako možemo nazvati pošto nije imala manifest, a svojim je članovima dopuštala potpunu stvaralačku slobodu. Neodadaistička poetika, izvjestan nihilizam, te protokonceptualan pristup umjetnosti izdigli su Gorgonu iznad ostalih likovnih i kulturoloških događanja na ovom području. Djelujući u Gorgoni, a radeći slike gotovo geometrijske provenijencije, Knifer predstavlja izuzetnu sintezu minimalističkog izraza i konceptualnog poimanja biti umjetnosti. Stoga je Kniferov meandar već na početku svog puta uspostavljen kao vrijednost koja probija stilske i medijske granice, tako da je Julije zbog univerzalnosti i čistoće svoje ideje, smatran geometričarem, minimalistom, konceptualistom, te slikarom primarnog i analitičkog izraza. On je ostao dosljedan, do kraja egzaktan i vjeran svojoj ideji i razmišljanju koje objedinjuje transcedentalno i metafizičko, spiritualno i intelektualno, što rezultira znakom dubokih konotacija od bespredmetnosti prema Univerzumu. Knifer je uspostavio kontinuitet misli i meandar kao slojeviti znak naglašeno meditativnog karaktera. Ustanovljen 1960., i bez obzira na varijacije, on ne podleže promjenama. Knifer u svojim Zapisima kaže:... „Monotonija je tok i ritam u isto vrijeme. Iz mojega procesa rada proistekao je jedan monotoni ritam. Kontinuitet je važan, ali kronologija nije. Moj rad je tok bez kontinuiteta ili nepravilan kontinuitet. Smjer nije važan, tok je važan“... (Život umjetnosti, br. 35. 1983.). Julije Knifer od svojih je umjetničkih početaka težio stvaranju anti slike. Učinio je sve suprotno od onovremenog poimanja slikarstva i stvorio začudan slikarski opus. Rad u seriji, odnosno kontinuirani proces analize i razrade autozadanog umjetničkohg problema, sklonost akromatici i redukciji, sposobnost da sa siromašnim izražajnim sredstvima mnogo kaže, te dosljedno podvrgavanje slikarskoj askezi i autodisciplini, kao i shvaćanje vremena kao bitnog čimbenika u kreaciji umjetničkog djela stvorili su Kniferov meandar, umjetnički supstant anti slike.

Iz predgovora, Mladen Lučić – kustos izložbe

Životopis:

Julije Knifer (Osijek, 23. 04. 1924. - Pariz, 07. 12. 2004.)

Osnovnu i srednju školu polazi u Osijeku. Početkom pedesetih upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je i diplomirao 1956. godine. Bio je jedan od osnivača i istaknuti član grupe Gorgona koja je u Zagrebu djelovala od 1959. do 1966. kao važniji segment novije hrvatske umjetnosti. Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi 'Novih tendencija' u Zagrebu kao pripadnik toga pokreta, a 1973. godine sudjeluje na bijenalu u São Paulu, te 1976. na Venecijanskom bijenalu zajedno s kiparom Ivanom Kožarićem, dok je istoj manifestaciji nastupio samostalno 1997., a 2001.  također samostalno kao predstavnik Hrvatske.

Osnovni i prepoznatljiv motiv Kniferove umjetnosti je od šezdesetih godina prošlog stoljeća meandar, izveden u bezbroj varijanti i u različitim tehnikama; crteža, olovkom, ulja i akrila na platnu, kolaža te murala. Kniferov meandarski oblik reduciran je na jednoličan ritam kontinuirane forme te na kontrast crnog i bijelog, da bi kasnije u njega uključio i boju. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1991. živio je u Francuskoj. 2001. godine proglašen je počasnim građaninom Osijeka, a godinu dana kasnije izašla mu je, prva opsežna i sveobuhvatna monografija autora Zvonka Makovića.