ANTUN MOTIKA: Eksperimenti
04.05. do 02.06.2013. MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI ISTRE / MUSEO D'ARTE CONTEMPORANEA DELL'ISTRIA *** GRADSKA GALERIJA PULA
Izložba Antun Motika: Eksperimenti održana prošle godine u povodu 110. godišnjice umjetnikova rođenja i 20. godišnjice smrti u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti naišla je na veliki interes publike i kritike jer je predstavljen fascinantan i do tada uglavnom nepoznat opus ovog velikog hrvatskog umjetnika. Zbog ozbiljnosti i inovativnosti izložbe, izuzetnog odjeka u javnosti, a i činjenice da se radi o Antunu Motiki (Pula, 1902. – Zagreb, 1992.), najznačajnijem istarskom umjetniku, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti Istre priprema ovu izložbu, nešto izmjenjena postava, u Puli. Izložba će se održati na dvije lokacije, u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti Istre, Sv. Ivana 1, te u prostoru Gradske galerije Pula, Kandlerova 8, od 04.05. do 02.06.2013.
Sama izložba, čiji je autor kustosica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Ivana Janković, bazira se na dvije donacije obitelji Motika; onoj Puli iz 2006. godine i zagrebačkoj iz 2008. godine, a pojačana je i radovima slične vokacije iz Kolekcije Marinko Sudac. Upravo ta iznimno intrigantna i manje poznata umjetnička djelatnost Antuna Motike zastupljena u ove tri zbirke bila je idejom i okosnicom ove izložbe koja će sada biti predstavljena i pulskoj javnosti.
Antun Motika tijekom svog dugogodišnjeg stvaralaštva pokazao se kao umjetnik snažne vizualne kreativnosti, potvrđujući se u različitim poljima umjetničkog izražavanja. Premda ga po svojim postimpresionističkim suptilnim aktovima i lirskim interijerima najčešće svrstavamo među velikane hrvatskog slikarstva međuratnog razdoblja, Motikina sklonost eksperimentiranju u najrazličitijim medijima pokazuje da se vrlo rano odmaknuo od definicije klasičnog modernog umjetnika i približio se vizualnim istraživanjima specifičnim za ono što zovemo suvremenom umjetnosti. Naime, Motika je jedan od umjetnika eksperimentatora i vizionara na području razvoja i mogućnosti tehnologije, arhitekture, kazališne scenografije i reklame, čime zaslužuje posebno mjesto u razvojnoj liniji ne samo hrvatske već i svjetske suvremene umjetnosti.
Još kao gimnazijalac u Pazinu radi „optimalnu projekciju“ modernog grada, futurističku vizuru nazvanu Futuropolis iz 1917., a istodobno stvara fantastične romane u stripu inspirirane Julesom Vernom, kao što je Put na Mjesec, pohranjen u Zbirci umjetnina grada Pule.
Uoči Drugoga svjetskog rata taj ustrajni istraživač neutažive znatiželje dobiva mjesto profesora na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, gdje ostvaruje važan opus eksperimentalnih djela. Tako od 1941. pa sve do kraja svog života, opredijelivši se svjesno za sigurnost svog ateljea, daleko od pogleda šire i stručne javnosti, stvara pionirske luminokinetičke eksperimente na staklu i različitim folijama s organskom i anorganskom materijom, eksperimente na fotografskom i rendgenskom filmu, metalu i pleksiglasu namijenjene projiciranju. Na njima različitim „instrumentima“ vrši „znanstvene opite“: komade stakla i plastike propaljuje, perforira ili gravira, razlijeva po njima boje i rastopljenu smolu, spaja ih i od njih radi „bazene“ u koje ulijeva boje i različite tekućine. Određeni problemi zaokupljaju ga godinama, a dobivene rezultate brižno, poput znanstvenika „očitava“ i zapisuje u bilježnice i notese. Nekoliko desetaka takvih bilježnica, na kojima je također intervenirao, uz brojne nacrte za svjetlosne projekcije, vizionarska arhitektonska rješenja i brojne tehničke izume sadrži i Motikine misli i spoznaje o tehnološkom napretku čovjeka, što samo potvrđuje široko polje njegova interesa.
Studijski posjeti Parizu 30ih, kao i tada još uvijek prisutni glasnici avangardnih tendencija i njezinih autohthonih izdanaka na bivšem jugoslavenskom prostoru - poput Josipa Seissela, Drage Ivaniševića i Radovana Ivšića, s kojima usko surađuje - potaknut će ga na ispitivanje izvanestetskih dadaističkih i nadrealističkih tehnika i postupaka, od kolaža, frotaža, fotomontaža, sve do dekalkomanija i dimnica tj. očađenih papira te do ciklusa Vrpce „automatskih“ crteža, svojevrsnih „preslika podsvjesti“ koje stvara uz glabenu podlogu Mozarta i Beethovena.
Atelje je za Motiku, posebno tih ratnih 40ih godina, njegov kabineta čudesa, njegov laboratorij i njegovo utočište od dehumaniziranog svijeta. Samo nekoliko bliskih prijatelja smije zaviriti u njega. Motikino nepovjerenje prema vanjskom svijetu postat će još snažnije kada će se prilikom otvorenja njegove amblematske samostalne izložbe naslovljene Arhajski nadrealizam održane 1952. u Galeriji ULUH-a, samo mjesec dana nakon otvorenja izložbe grupe EXAT 51 u prostoru Društva arhitekata, pokrenuti oštre polemike u umjetničkim krugovima oko pitanja slobode izraza i ideoloških stavova tadašnje službene umjetnosti socijalističkog realizma.
Na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine Motika je najviše fasciniran tadašnjim saznanjima o istraživanjima Svemira, a cijelu jednu seriju kolaža i fotokolaža posvećuje ikonografiji tehnološkog napretka i popularne kulture preuzetoj iz svakodnevnih tiskovina i publikacija. Sintezom nerijetko nastaju vješti spojevi naizgled nespojivih vizualnih i semantičkih sklopova.
Ovi primjeri Motikine nesumnjivo bogate i raznorodne umjetničke prakse desetljećima „odmetnički“ stvarani u izolaciji, zaslužuju revalorizaciju kao što se i u recentnim studijama usmjerenim na avangardne i neoavangardne pojave dalo naslutiti. Stoga je namjera ove izložbe skrenuti pozornost stručne i šire javnosti upravo na tu "drugu", osebujnu, do sada gotovo marginaliziranu stranu Motike, te ga prikazati kao umjetnika izrazite individualne slobode. Konačno, time se želi potvrditi njegova jedinstvena pozicija u kontekstu hrvatske i međunarodne umjetničke produkcije.